Dječak koji liječi dušom
Ali to nije bio dom.
I sva djeca su to znala.
Jer u dom niko ne stigne svojom voljom.
28.webp)
Amar: Dječak koji je prestao govoriti
U jednom od tih kreveta spavao je Amar. Šest godina i šutnja teška kao decembar u Bosni.
Nije nikako govorio. Ne zato što nije mogao. Nego što nije htio.
Nakon što te život ostavi na stepenicama Centra za socijalni rad u tri ujutro, nakon što naučiš da su pogledi odraslih puni pitanja koja ne smiju postaviti — glas se sam sakrije. Negdje duboko, u tvojim mislima.
Amar nikad nije plakao. Nije se ni smijao. Samo je gledao.
Krupnim očima koje su vidjele previše za šest godina.
Noći u Domu: Kako se liječi bez riječi
A u Domu na Slatini noći znaju biti dugačke. Neko se budi jer sanja majku. Neko jer sanja oca. Neko jer ima noćne more.
I tada bi Amar tiho ustao iz kreveta. Bos, u pidžami sa medvjedićima. Prišao bi krevetu odakle dopire jecaj i samo sjeo na pod.
Nije ih dirao. Nije govorio.
Samo je bio prisutan.
I, vjeruj, to je bilo dovoljno.
Tete iz doma su prve primijetile.
Mali Edin koji je tri mjeseca vrištao u snu, počeo je spavati kad bi Amar sjeo pored njega. Lejla, koja je grebala zidove noktima kad je nervozna, sad traži Amara za ruku. Kaže: “On me smiri.”
Teta Senada, što radi treću smjenu već 22 godine, rekla je jednom dok smo pili kahvu u 2 ujutro:
„K’o da miluje bez ruku, sestro. K’o da je njegovo prisustvo lijek za ono što ne znamo ni izgovoriti.
Emina: Djevojčica iza zaključanih vrata
U martu je stigla nova djevojčica. Emina.Imala je nepunih sedam godina. Lice joj puno modrica, a u očima strah kakav samo odrasli naprave djetetu.
Prvu noć se zaključala u kupatilo. Tri sata je sjedila unutra. Tete kucale, molile, nudile čokoladu. Ništa.
Amar je samo donio svoju dekicu, onu šarenu, i sjeo ispred vrata.
Nije kucao. Nije zvao.
Čekao je.
U tri i petnaest, vrata su se otvorila. Emina, natečenih očiju, vidjela ga kako spava naslonjen na zid. Čuva joj stražu.
Nije mu rekla ništa. Samo sjela pored njega, naslonila glavu na njegovo rame. I prvi put zaspala bez tableta.
Od tada su nerazdvojni. Ne govore puno. I ne moraju. Imaju svoj jezik — jezik onih koji su preživjeli isto.
„Dječak koji miluje dušom“
Jedna volonterka iz Sarajeva, studentica psihologije, napisala je tekst o njemu za portal. Naslov je bio:
„Dječak koji miluje dušom“
Tri sedmice kasnije, na kapiji doma pojavili su se Selma i Adnan. Bračni par iz Gračanice. Deset godina pokušavaju dobiti dijete. Pročitali su priču.
Kad su pitali Amara želi li ići s njima u kuću sa baščom i trešnjom u dvorištu, dugo je šutio. Onda je pogledao prema Emini. Onoj koja više ne spava u kupatilu. Onoj koja se sad smije kad joj donese kocku čokolade.
I rekao prvu rečenicu nakon 4 godine šutnje. Samo dvije riječi:
„I ona.“
U kancelariji direktorice je nastao tajac. Selma je prva zaplakala. Adnan je samo klimnuo:
„U redu. Oboje.“
Kraj: Tišina u kojoj se može disati
Danas, u maloj kući podno Kiseljaka kod Tuzle, stoje dva kreveta jedan pored drugog. Na zidu crteži — sunce, kuća, i četiri figure koje se drže za ruke.
Dva šarena ruksaka za školu. Dva para gumenih čizama pored vrata, blatnjavi od jučerašnje kiše.
Amar i dalje malo govori. Ali njegova tišina više nije ona teška, od koje boli u prsima.
Sad je to tišina u kojoj drugi mogu disati.
Jer mi često mislimo da za liječenje trebaju diplome, terapije, velike riječi.
A ponekad…
Ponekad su djeca ta koja liječe.
Bez ijedne riječi. Bez savjeta.
Liječe samo svojiim prisustvom i svojom čistom dušom.
Prostom odlukom da ne pobjegneš kad neko zatrba tvoju pomoć.
Dom nisu zidovi. Dom je neko ko te čeka.
A Amar je, evo, cijeli svoj život — nečiji dom.
Napomena: Priča je inspirisana istinitim događajima. Imena, mjesta i određeni detalji su izmijenjeni radi zaštite identiteta djece i porodica. Dom za djecu bez roditeljskog staranja Tuzla je stvarna ustanova, ali opisani događaji su dramatizovani.
Pročitaj i Cijeli život su ga zvali "Budala"
Primjedbe
Objavi komentar