Halima i bivši muž

"Ovo je bosanska poučna priča o Halimi, njenom bivšem mužu i tome kako se dobrota uvijek vrati..."

U jednom bosanskom selu, tamo gdje se svi znaju po imenu i po mahani, živješe žena po imenu Halima. Bila je vrijedna k’o mrav. Udala se ona za trgovca platnom – hadžiju na jeziku, a škrtog u srcu da bi i iz kamena iscijedio dinar.

Jedan dan donese on kući kokoš, mršavu, jedva da je za čorbe. Baci je na sto i reče osorno: "Spremi je, da ne dangubimo." 

I taman kad sjedoše za sofru, kad miris pečenja zamirisa avlijom, neko zakuca na kapiju. Tak, tak, tak – tiho, k’o da se stidi i tog kucanja.

Trgovac otvori. Pred njim čovjek, izderan, gladan, oči mu upale k’o da sedam dana nije zalogajio. "Allah te nagradio, gospodaru, udijeli štogod..."

A trgovac? Odsječe k’o sabljom: "Nema ovdje za dangube! Mrš s kapije!" Zalupi vratima da se kuća zatresla, pa sjede nazad za sofru k’o da ništa nije bilo.

Halima ga samo pogleda preko sinije. Nije povisila glas, nije ga grdila. Samo reče, tiho, al’ da peče: 

"Čovječe, zar ti je teško bilo barem selam nazvati? Ako ne daš meso, mogao si mu barem riječ toplu dati. Riječ ne košta, a čovjeka nahrani."

On samo frknu i nastavi jesti.

Kad vatra progovori umjesto insana

Sutradan, trgovac krenu u čaršiju, u svoj dućan. Al’ dočeka ga crnilo. Samo pepeo i grede što se još dime. Požar je progutao sve – i platno, i tezge, i novac. Vrati se kući sav slomljen, k’o svijeća na vjetru.

Uđe u avliju i prošaputa Halimi: "Nemam više ništa. Propali smo." 

Nije prošlo ni sat vremena, a on njoj: "Kupi se i idi babi. Razvodim te." Ni hvala, ni halali, ni zbogom. Samo je posla k’o stoku nazad.

Dvije godine poslije, druga sofra

Prođoše dvije godine. Halima se, hvala Bogu, udade opet. Ovaj put za Mehmeda – čovjeka što je imao malo, al’ je dijelio k’o da ima carstvo. U mahali ga zvali "Merhametli Meho".

Jedne akšamske večeri, opet sofra, opet kokoš u sredini. I opet – tak, tak, tak na kapiji. 

Halima otvori. Opet siromah. Drhti, u očima mu se vidi da je gladan.

Mehmed ne sačeka ni da ovaj progovori. Samo reče Halimi: "Ženo, spakuj mu pola kokoši. Nama je i pola dosta. Ne valja da se pred našom kapijom neko vrati praznih ruku. Nije bereket u tome što pojedeš, nego u onome što podijeliš."

Halima odnese kokoš, pruži čovjeku, vrati se za sofru. Al’ sjede i briznu u plač. Suze joj krenuše niz lice, k’o da je česma pukla.

Mehmed je zagrli pa upita: "Što plačeš, dušo? Zar ti je žao kokoši?"

A ona, kroz jecaj, jedva izusti: "Nije, Mehmede... Nije mi žao kokoši. Onaj siromah na kapiji... to je bio moj prvi muž."

Mehmed je pogleda, oči mu zaiskriše nekim čudnim mirom. Nasmiija se blago, pomilova je po kosi i reče: 

"E pa, Halima... ako je on bio tvoj prvi muž, onda znaj – ja sam bio onaj prvi siromah što ga je otjerao s kapije."

 Merhamet ne stanuje u novčaniku

Eto, ljudi, što ti je nafaka i što ti je insan. 

Dobrota se ne mjeri po tome koliko dukata imaš u kesici, nego koliko merhameta nosiš u prsima. Nekad je bogat onaj što nema ni za večere, al’ ima da podijeli komad hljeba. A nekad je siromah onaj što ima pune magaze, al’ mu je srce prazno k’o sahara.

Zato, kad ti neko zakuca na vrata – bilo to za hljeb, za marku, ili samo za lijepu riječ – sjeti se Halimine sofre. 

Ono što daš, ne ide od tebe. Ono se samo posije kao sjeme. A vrati se kad-tad... nekad k’o kokoš, nekad k’o insan, a nekad k’o mir u kući.