Dvije kćerke, dvije lavice

Hatidža nije tražila puno od života. Voljela je da pjeva dok sprema pitu, i da ujutro, kad niko ne gleda, uzme svoj crveni bicikl i provoza se mahalom. Samo ona, vjetar i cvrkut ptica.

Udala se za dobrog čovjeka,  Edina. Živjeli su mirno, daleko od mahalskih priča i ogovaranja. Maštali su o dvoje djece - sinu i kćeri. Kuća puna, a opet taman.

Poslije par godina braka, dođoše i djeca. Dvije curice. Hatidža je gledala kako Edinu tuga lagano pada na oči. Želio je sina, toliko ga je želio. Molila je Boga i ona, al’ eto, nije bilo suđeno. I nju je to zaboljelo,jako,do samog srca.

Al’ Edin je svoje kćeri volio više od života.

 I umjesto da kuka za sudbinom, on ih podiže ko sinove koje nije dobio. Vodao ih na utakmice Slobode na Tušnju, učio ih da šutaju loptu, pričao im o životu, o poštenju, o tome da se nikad nikom ne saginju. 

I tad se Hatidža zaljubi u njega još jače. U taj njegov optimizam. U to kako je od tuge napravio radost. U način na koji se nasmije pa ti ozari cijelu sobu. U to kako živi slobodno, bez tereta. Molila je Boga samo jedno: "Bože, ne daj da se ovo ikad promijeni."

Hatidža nije prestala da vozi biciklo ujutro. Ne baš svako jutro, nego onda kad je vrijeme blago, kad te sunce pomiluje po licu, a zrak miriše na lipu. To bi je smirilo, držalo u formi, držalo joj dušu laganom.

A Edin? Edin je ostao sretan. Njih dvoje su bili nerazdvojni. Voljeli su se onom tihom, bosanskom ljubavlju - bez velikih riječi, ali sa velikim djelima. On više poželjeti nije mogao.

Poenta?

Život ti ne da uvijek ono što želiš. Ali ti da priliku da od onoga što dobiješ napraviš džennet. 

Edin nije dobio sina. Dobio je dvije lavice koje znaju i loptu šutnuti i za sebe se izboriti. Hatidža nije dobila "savšenu" sliku iz mašte. Dobila je muža koji zna voljeti i kad ne ide po planu.

Nekad sreća nije u tome da dobiješ šta si zacrtao. Sreća je da zavoliš ono što ti je dato. I da voziš svoju biciklu ujutro, pa makar i sa dvije curice umjesto sina, al’ sa merakom u srcu.

Žene, čuvajte ovakve Edine. I ne prestajte voziti svoje bicikle. Ni kad vam život ne da sina. Ni kad vam mahala priča. Vozite, zbog sebe.

Jeste li vi imale svog Edina u životu? Ili ste vi nečija Hatidža? Pišite mi u komentare, da se isplačemo i nasmijemo zajedno ❤️