Bosnianux Stories

Nikad ne kosi sam u podne. Ne zviždi kad sunce ubija. I ako cvrčak zašuti... ne saginji se da vidiš šta je. Naši stari su govorili: Ne počinji što ne misliš završit’. Nisu rekli zašto. U svakom bosanskom selu imaš tog jednog čovjeka. Ne boji se ni vlasti, ni bolesti, ni metilne rakije od komšije Sulje. Kod nas u Zivićima to je Azem Gota. Azem kosi od ’82. Ruka mu je tvrđa od direka, a živac kraći od fitilja. Kad mu kažeš "Azeme, vruće je", on kaže "Vruće je u džehenemu, a ja još nisam tamo." Srijeda, 23. juli. +42 u hladu. Hlada nema. Njiva na kraju sela, ona što graniči sa starim mezarjem. Korov do pasa, cvrčci se raspali od vrućine, čak ni muhe ne lete. Samo Azem i ručna kosa. Bez majice neće — "da ga trava ne izgrebe". Logika Gote. Kosi on. Korak, zamah. Korak, zamah. Znoj mu već napravio mapu Drine po leđima.  Na pola njive nešto šušnu. Azem stane. Obriše čelo rukavom. Opsuje tako da su  dvije vrane graknule i odletjele.   "Il’ je zec, il’ je zmij...

.Na početku svake školske godine, učitelji se susreću s novim licima,novim pričama i novim izazovima. Često, prve impresije mogu biti varljive, a predrasude se lako uvuku u našu percepciju. Ova priča, duboko emotivna i poučna, podsjeća nas na važnost empatije, razumijevanja i snage ljudskog dodira u oblikovanju ne samo pojedinaca, već i cijelog društva . Na početku nove školske godine, učiteljica šestog razreda stala je pred svoju djecu. Onu istu koju je učila i lani. Nasmehnula se onako školski i rekla: „Djeco moja, ja vas sve volim jednako.“ Ali  u sebi je znala da to nije  istina. Jer tamo, u zadnjoj klupi, stisnuo se on. Dječak. Mali, povučen, kao da je htio da ga klupa proguta. Nije se smijao sa djecom na odmoru. Jakna mu je bila dva broja veća, a kosa – kao da ga niko nije pomilovao mjesecima. Da budemo iskreni: učiteljica ga nije voljela. Svaki put kad bi ga pogledala, neka joj je muka rasla u želucu. Što se ne sabere? Što ne opere tu kosu? A onda je došao onaj dan. Dan...

Kad ljubav nije glasna, već tiha: Priča o Mirzi i strpljenju Bila sam na minut od toga da prekinem s njim.  Jer je bio, eto, 'dosadan'. Znam, zvuči površno, ali u svijetu gdje se sve mjeri lajkovima i savršenim objavama, ponekad zaboravimo na ono što je stvarno važno. Subota navečer. Scena je postavljena: nova haljina, frizura kao iz magazina, moj omiljeni parfem. Sav onaj trud koji ulažeš kad nešto čekaš cijelu sedmicu. Telefon mi je vibrirao od poruka, prijateljice su već bile vani, smijale se, živjele noć kakvu sam i ja mislila da trebam imati. U 21:15, čula sam ključ u bravi. Ušao je Mirza. Bez cvijeća. Bez nekog spektakularnog ulaska. Samo prašina na odjeći, tragovi dugog dana još uvijek na njemu, i spori, teški koraci nekoga ko je potpuno iscrpljen. „Žao mi je“, rekao je tiho, glasom grubim od umora. „Daj mi pet minuta. Istuširat ću se, razbuditi, pa ćemo izaći. Obećavam.“ Sjeo je na rub kreveta i počeo skidati čizme. I onda… se više nije pomaknuo. Nekoliko minuta kasnije...

Moja mama ima 70 godina Svaki put kad bahnem, ona već čeka na kapiji. U ruci ceker, u cekeru jabuke i kruške iz bašte. Onako žgoljave, tačkaste, nisu k’o one iz trgovine što se sjaje. “Nisu baš za oko, sinko, al’ su slatke. Nisu prskane. Uzmi, znam da ih voliš još kad si bila curica.” I uzmem. Uzmem voće, uzmem sir što ga sama mijesi pa ga pokrije krpom da “diše”. Ponosna je na njega k’o da je zlato. “Ovaj je od Šare, najbolje mlijeko daje”, kaže i zamota mi pola tepsije pite da ponesem. Ja sve to strpam u gepek, sjednem u auto i gas. Nazad u svoj život na brzinu.  Uvijek negdje žurim. Posao, prijatelji,obaveze, gradska gužva, kafe koje traju 20 minuta jer “nemam kad”. Posjetim je onako, između  obaveza. Uletim s kesom iz DM-a, donesem joj kreme “da ne kupuje”, pitam: “Kako si, mati, šta ima novo?” A šta bi imalo novo kod nje? Mislim ja. Kod nje je vrijeme stalo. I ona priča. O pritisku što joj skoči čim promijeni vrijeme. O koljenu što je izdaje . O paradajzu što nije rodio, ...

Ljeto 2019. Vraćao se sa svadbe u pola tri ujutro. Prečicom, pored starog groblja. Nešto mu je sjelo na leđa. Pitalo ga samo jedno pitanje. Dva puta. Spasio ga horoz. Na leđima su ostale modrice od pet prstiju. Zapisano po istinitom kazivanju, ljeto 2019. Bila je svadba kod amidžića u Donjim Vukovijama. Vratio sam se kući oko pola tri ujutro. Nisam zvao taksi. Pijan čovjek ne razmišlja - ide najkraćim putem. A najkraći je vodio pored starog  groblja. Noć je bila vrela. August, gluho doba . Ni zrikavci se nisu čuli kad sam ušao među nišane. Samo moji koraci po suhoj zemlji. Kod drugog reda grobova stao sam. Nešto je bilo iza mene. Nisam čuo ništa, niti sam vidio. Osjetio sam. Hladnoća mi je legla na vrat, kao tuđa ruka. Ljetna noć je u sekundi postala kasna jesen. Krenuo sam dalje. I onda se težina udvostručila.  Prvo kao dijete. Pa kao vreća brašna. Pa kao mrtvac.  Nisam se okretao. Stari su govorili: ako se okreneš, gotov si,nema ti spasa. Onda je progovorila. Glas nije ...

Oženio sam se mlad. K'o što to kod nas biva. Bio sam zaljubljen, ona je bila najljepša u gradu. Mislio sam — bajka. I bila je, jedno vrijeme. A onda dođoše krediti, djeca, računi, pelene, neprospavane noći. Onaj žar se ugasio. Ostali smo zajedno "zbog djece" i zbog banke, jer kredit veže jače nego matičar. Živjeli smo k'o cimeri. Ja u dnevnoj uz daljinski, ona u kuhinji uz hladnu kahvu. Svako u svom svijetu, u istih 50 kvadrata. Ona više nije bila ona cura s početka. Nabacila je koju kilu, nije vodila računa o svom izgledu, bademantil joj postade uniforma. Stalno nešto zanovijeta — "plati struju", "treba djeci za ekskurziju", "opet ti čarape po kući". Čak mi je i njen glas počeo parati živce dok klapara u starim papučama po laminatu. Ja sam šutio. Trpio. A navečer bih gledao one glumice na TV-u — dotjerane, nasmijane, bez podočnjaka. Uzdahnuo bih za nekim drugim životom. Nju sam gledao k'o stari trosjed — tu je, neka je, navik'o s...

Sestro, čujem te  Budiš se umorna. Liježeš umorna. Između toga glumiš da nisi. Nosiš brige muža, djece, roditelja, kolega, komšinice. Kažeš "da" kad želiš vrisnuti "ne". Odmaraš samo kad se razboliš - i tad se osjećaš krivo. Jednom davno, u srcu svakodnevice, živjela je žena. Srednjih godina, ali je bila umorna – umorna do srži, do kosti, do same duše. Svako jutro budila se ne kao da je započinjala novi dan, već kao da je upravo sišla s nekog nevidljivog bojišta: iscrpljena, bez jasnog cilja, bez one iskrice u očima koja život čini živim.  Dani su joj prolazili u maglovitom nizu obaveza, a noći su bile ispunjene tihim šapatom nade: „ Možda će sutra biti lakše .“ Ali, sutra nikada nije donosilo olakšanje. Zaboravila je kako izgleda radost buđenja, onaj osjećaj svježine i iščekivanja koji bi trebao pratiti svaki novi početak. Njen umor nije bio samo fizički; bio je to teret koji se nakupljao godinama, tihi kradljivac energije i volje. Nosila ga je kao nevidljivi plašt...