Ja sam kćerka jedinica, ali mene je mati uvijek zvala "sine"

Moja mama ima 70 godina

Svaki put kad bahnem, ona već čeka na kapiji. U ruci ceker, u cekeru jabuke i kruške iz bašte. Onako žgoljave, tačkaste, nisu k’o one iz trgovine što se sjaje. “Nisu baš za oko, sinko, al’ su slatke. Nisu prskane. Uzmi, znam da ih voliš još kad si bila curica.”

I uzmem. Uzmem voće, uzmem sir što ga sama mijesi pa ga pokrije krpom da “diše”. Ponosna je na njega k’o da je zlato. “Ovaj je od Šare, najbolje mlijeko daje”, kaže i zamota mi pola tepsije pite da ponesem. Ja sve to strpam u gepek, sjednem u auto i gas. Nazad u svoj život na brzinu. 

Uvijek negdje žurim. Posao, prijatelji,obaveze, gradska gužva, kafe koje traju 20 minuta jer “nemam kad”. Posjetim je onako, između  obaveza. Uletim s kesom iz DM-a, donesem joj kreme “da ne kupuje”, pitam: “Kako si, mati, šta ima novo?”

A šta bi imalo novo kod nje? Mislim ja. Kod nje je vrijeme stalo.

I ona priča. O pritisku što joj skoči čim promijeni vrijeme. O koljenu što je izdaje . O paradajzu što nije rodio, “suša ga ubila, ni vode u bunaru nema k’o prije”. O tetki Fadili  koja se muči sama, “nema ko ni drva unijeti”. O komšijinom cuki što ganja maćke. 

Ja klimam glavom, a mislima već na putu. “Ma idi doktoru, mama.” Ona odmahne rukom: “Eee, ti nisi doktor. Šta ti znaš o mojim tabletama? Kad popijem čaj od kadulje, proće.”

Uvijek ista priča kad krenem: “Obuci se, vidi kako si tanka. Kašlješ, ne paziš se. Previše radiš, sine. Dušu ćeš potrošit.”  

Ja se nasmijem, brzo je zagrlim: “Ma dobro je, mati, ne brini.”  

A ona: “U redu je što ne dolaziš često. Znam ja da si u poslu.”

A nismo daleko. Dvadeset kilometara. Dvadeset minuta kad nije gužva . Zovem je svaki dan. Al’ to nije to.

I onda jednom, dok perem suđe i ona mi preko telefona priča kako je sanjala rahmetli babu, zastane. Glas joj postane tanak, tih:  

“A kome ću se žaliti, ako neću tebi?”

Stane mi zrak. Spustim onu krpu, gledam u prazno. K’o da me neko polio ledenom vodom usred avgusta. 

Kome će? Kome će pričati  o pritisku, o cijeni luka na pijaci ? To nisu “obične priče”. To je njen život. To je sve što ima da podijeli. A ja, budala, brojim minute.

Nisam ni veš raširila. Ugasim mašinu, uzmem ključeve i pravac kod nje. Bez najave, bez “evo me za pola sata”. 

Kad sam ušla u avliju, mati već razvija jufku. Znala je. Majke vazda znaju. “Pa što ne javi, da sam znala mesa izvadit”, kaže, a ruke joj brašnjave do lakata. Babo toči čašu vina, onog njegovog od ljetos. “Haj’ sa mnom jednu, sine.”  

“Ne mogu, babo, vozim.”  

“Ma popij ti, ostavi auto, prespavaj.” I nasmije se, ponosan što sam tu. 

I sjede oni. I ja sjedim. Umotam se u njen vuneni šal, onaj što bode al’ grije dušu. Ona dodaje još cjepanicu u Smederevca, pa zapucketa. Miris dima, pite i kafe iz džezve. 

I nema više žurbe.  Nema “moram ići”. Samo sam opet ona curica što je bosih nogu trčala po avliji i čekala da mati kaže “haj’ na večeru”. 

Hrana ima drugi okus kad je ona spremi. Nije do začina. Do ruku je. Do ljubavi što je zamijesi u svaku jufku. Sve brige ostanu pred vratima, k’o blatnjave cipele.

Gledam je kako siječe pitu, kako joj se ruke tresu al’ ne da joj pomognem. “Sjedi ti, odmori se.” I onda mi sine: ona se meni odmara. Ja sam njoj odmor.

“Mama,” šapnem u sebi dok ona ne gleda, “ostani. Ostani još dugo.”

Ostani da mi još jednom kažeš da se obučem. Da me ružiš što kašljem. Da mi spakuješ sir i pitu u najlon kesu “za puta”. Da me čekaš na kapiji.Da me zoveš sine umjesto kćeri,iako mi ponekad zasmeta,pa ko će me više zvati ,,Sine".

Jer ja ne znam kako izgleda svijet bez mirisa tvoje kuhinje. Bez tvog “pazi se, sine” kad krećem. Bez tebe da me pitaš jesam li jela. 

Ne znam i neću da saznam. 

Zato, mama... ostani. Ostani još dugo. Trebaš mi.

Pročitaj i; Dobričina i nezahvalna žena: Priča o mužu kojeg su svi voljeli, osim...