Štap u Sred Sofre

Znaš onu ,,tako su radili i naši stari"? E pa naši su stari stavili čačkalicu na sofru ,mi smo je pretvorili u toljagu.

Tradicija Koju Ni Dedo Ne Pamti

U jednom zabačenom bosanskom selu, tamo negdje iza sedam brda i sedam dolina, živjeli su ljudi poznati nadaleko po svojoj gostoprimljivosti. Kad god bi im stranac naišao, tretirali bi ga k'o bega. Sofra bi se prostirala od zida do zida, puna svega i svačega: pite, ćevapa, sarme, dolme, baklave, hurmašica, a obavezno i kiselo mlijeko. Ma, da ti pamet stane!

Jednog dana, put nanese nekog Muju, putnika namjernika, u to selo. Seljani, čim ga ugledaše, odmah se sjatiše oko njega, a domaćini počeše iznositi jela k'o da je svadba u pitanju. Mujo, kad vidje onu gozbu, poče se smijati od sreće... ali u istom trenu, osmijeh mu se zaledi na licu.

Usred sofere, između tepsija i zdjela, stajao je ogroman, debeo štap. Mujo proguta knedlu i nervozno upita:

„Jarani moji, a zašto vam je ovaj štap ovdje?“

Seljani se nasmijaše i odgovoriše:

„Ma, dragi gospodine! To je samo naša stara tradicija. Ne brinite vi ništa. Samo vi navalite jesti.“

Ali Muji nije bilo svejedno. Pomisli:

„Šta ako me prvo nahrane, pa me onda ovim štapom izdevetaju?“

Postade mu nelagodno i odlučno reče:

„Neću ni zalogaj okusiti dok mi ne kažete istinu o ovom štapu!“

Seljani se zabrinuše, jer ni sami nisu znali zašto je štap tu. Samo su vidjeli svoje stare da to rade i jednostavno su slijedili tradiciju. Odoše tražiti nekog starinu koji bi im mogao objasniti razlog. Konačno, dovedoše jednog dedu. Čim je ugledao štap, naljuti se i reče:

„Budale jedne! Ko je ovdje stavio ovoliki štap? Mi smo držali štap od metar, a vi ste ga napravili od dva metra!“

Odmah skratiše štap na metar i vratiše ga na sofu – ali i dalje ne objasniše razlog. Mujo je i dalje bio u strahu. Pomisli:

„Onaj veći štap bi možda i pažljivo koristili, ali ovaj manji će mi sigurno kosti polomiti!“

Ponovo je insistirao da neće jesti dok ne sazna istinu.

Seljani, zabrinuti da ne uvrijede gosta, ponovo odoše u potragu i dovedoše drugog dedu, starog devedeset godina. Pošto je bio nagluh, morali su glasno govoriti.

On pogleda štap i ljutito reče:

„Vi idioti! Ne držimo mi štap na sofi – mi držimo mali prut, nešto što stane u ruku. Sad ovo uklonite i donesite umjesto toga savitljivu grančicu!“

Tako ukloniše štap i zamijeniše ga savitljivom grančicom. Sada je Mujo već bio iznerviran. Niko mu nije objašnjavao razlog – samo su ga smanjivali i smanjivali.

„Šta ako me ovom savitljivom grančicom izmlate?“ pomisli.

Frustrirano povika:

„Za ime Boga, samo mi recite – kakva je logika držati ovo na sofi?!“

Seljani odgovoriše:

„Ni mi ne znamo. Komšijsko selo slijedi istu tradiciju. Hajmo dovesti nekoga od njih.“

Dovezoše 130-godišnjeg dedu iz komšijskog sela u nosiljci i ispričaše mu sve.

On pogleda grančicu i odmah ih izgrdi:

„Sve je ovo neznanje! Prava tradicija je da se stavi tanka čačkalica u malu zdjelicu ispred gosta, tako da ako mu se komadić mesa zaglavi u zubima, može ga lako izvaditi. Vi ste čačkalicu pretvorili u grančicu, pa u štap, i ko zna šta još!“

Konačno, Mujo osjeti olakšanje. Smijući se, reče:

„Ma, braćo moja! Kad sam vidio onaj veliki štap, mislio sam da ćete mi meso od kostiju odvajati nakon što me nahranite!“

Zatim se najeo do mile volje, podrignuo sretno, zahvalio se seljanima i otišao s osmijehom.

Pouka: Slijepo slijeđenje tradicija bez razumijevanja može nešto jednostavno pretvoriti u nešto smiješno, pa čak i zastrašujuće.