Cijeli život su ga zvali "Budala": Kad je umro, saznao je svoje pravo ime
Cijeli život su ga zvali budalom. Opraštao je, volio je, davao je. Tek kad je umro, saznao je kako ga Bog zove.
Mali dječak je hodao ulicom, držeći majčinu ruku i ponavljao:
“Mama, gdje idemo?”
Ona je šutjela. Komšije su šaptale:
“Jadnik… ne zna da ga vodi u dom.”
Godine su prošle.
Dječak je odrastao. Vraćao se istoj majci koja ga je nekad ostavila. Nakon njenih pijanstava čistio bi stan, tiho joj držao ruku dok je spavala u dimu cigareta i jeftinog alkohola.
Komšije su odmahivale:
“Budala… nema ponosa.”
Majka je umrla.
On je postao obrazovan, ugledan mladić. Umjesto bogate karijere, izabrao je da bude učitelj.
“Budala… mogao je zarađivati pravo bogatstvo.”
Djeca su ga obožavala. Učionica je bila njegov svijet.
Zaljubio se u djevojku iz komšiluka — gluha, hoda otežano.
“Budala… mogao je naći bolju.”
Njihova kuća postala je mirno utočište. Nisu imali vlastitu djecu, pa su usvojili dvoje mališana.
“Budala… umjesto da ima 'svoje', on usvaja tuđu djecu i to blizance.”
Djeca su odrasla, stvorila porodice, unuci ispunili kuću smijehom.
Jednog hladnog proljeća, spasio je psa s ledene ploče u rijeci.
“Budala… skočio u ledenu vodu, sad će se razboljeti.”
I razbolio se. Umro.
Na sahrani su šaptali:
“Živio je kao budala… i umro isto tako.”
Pred vratima vječnosti stajao je čovjek.
Nije znao svoje ime, jer cijeli život su ga zvali “budala”.
Radio je samo ono što drugi nisu razumjeli.
Tada mu je glas rekao:
"Tvoje ime je zapisano među pravednima. Ono što su ljudi nazivali budalaštinom… kod nas se zove ljubav."
Mali dječak je hodao ulicom, držeći majčinu ruku i ponavljao:
“Mama, gdje idemo?”
Ona je šutjela. Komšije su šaptale:
“Jadnik… ne zna da ga vodi u dom.”
Godine su prošle.
Dječak je odrastao. Vraćao se istoj majci koja ga je nekad ostavila. Nakon njenih pijanstava čistio bi stan, tiho joj držao ruku dok je spavala u dimu cigareta i jeftinog alkohola.
Komšije su odmahivale:
“Budala… nema ponosa.”
Majka je umrla.
On je postao obrazovan, ugledan mladić. Umjesto bogate karijere, izabrao je da bude učitelj.
“Budala… mogao je zarađivati pravo bogatstvo.”
Djeca su ga obožavala. Učionica je bila njegov svijet.
Zaljubio se u djevojku iz komšiluka — gluha, hoda otežano.
“Budala… mogao je naći bolju.”
Njihova kuća postala je mirno utočište. Nisu imali vlastitu djecu, pa su usvojili dvoje mališana.
“Budala… umjesto da ima 'svoje', on usvaja tuđu djecu i to blizance.”
Djeca su odrasla, stvorila porodice, unuci ispunili kuću smijehom.
Jednog hladnog proljeća, spasio je psa s ledene ploče u rijeci.
“Budala… skočio u ledenu vodu, sad će se razboljeti.”
I razbolio se. Umro.
Na sahrani su šaptali:
“Živio je kao budala… i umro isto tako.”
Pred vratima vječnosti stajao je čovjek.
Nije znao svoje ime, jer cijeli život su ga zvali “budala”.
Radio je samo ono što drugi nisu razumjeli.
Tada mu je glas rekao:
"Tvoje ime je zapisano među pravednima. Ono što su ljudi nazivali budalaštinom… kod nas se zove ljubav."
Pročitaj i Pas koji nije znao reći zbogom
Primjedbe
Objavi komentar