Pas koji nije znao reći zbogom

Kažu da pas zaboravi za 3 dana. Lažu. Žućo pamti svaki korak, svaku ulicu, svako "dobro jutro" koje je čuo sa čika Elmom. I hoda ih i dalje. Jer neke ljubavi ne znaju da je kraj.

Svako jutro, čim bi se zora počela razlijevati preko krovova mahale kod Tise, mogao si ih vidjeti: stariji čovjek i jedan raščupani, žuti cuko koji ga je vodio kao da mu je brat rođeni.

Djed Elmo je nosio tamne naočale, štap u jednoj ruci, a drugom se uvijek oslanjao na leđa svog vjernog pratioca.

„Dobro jutro,  Elmo!“ povikali bi mu komšije.

„Dobro jutro, djeco moja… zahvalite se i mom vodiču“, smiješio bi se.

Pas se zvao Žućo. Nije bio nikakav rasni pas vodič.Bio je obični seoski džukac. Sam je odlučio da bude Elmine oči. Od dana kada je Elmo izgubio vid zbog šećera, Žućo je postao njegov kompas, njegov oslonac, njegov prijatelj.

Zajedno su obilazili mahalu: pekaru, trafiku, komšiju koji bi im ostavio kesu sa hranom. Polahko bi se vraćali u svoju skromnu kuću, uvijek istim putem, istim ritmom.

A onda, jednog jutra — vrata su ostala zatvorena.

Mahala je odmah primijetila tišinu. Nije bilo Elminog glasa. Nije bilo ni laveža.

Tada su saznali: čika Elmo je preselio u snu. A Žućo… Žućo je pronađen sklupčan uz njegova stopala.

Komšiluk je tugovao, ali Žućina tuga bila je drugačija.

Već sljedećeg jutra, u isto vrijeme, Žućo je izašao iz kuće. Sam.
Krenuo je istim putem kojim je godinama vodio Elmu. Prešao ulicu. Sačekao da se upali zeleno. Stao pred pekaru. Pa se vratio kući.

Sutra opet.
I prekosutra.
I danima poslije.

„K’o da ga još vodi“, šapnula je jedna djevojčica. „K’o da njegovo srce još ne zna da čika Elme nema.“

Komšije su mu nudile vodu, hranu, maženje. Ali Žućo je imao svoju misiju. Hodao je stazom koju je hiljadu puta prošao sa čovjekom kojeg je volio više od svega — čovjekom kojeg više nije bilo.

Priča je stigla i do novinara. Naslov je glasio:

„Žućo: Pas koji nije znao reći zbogom.“

Ponudili su da ga odvedu u azil, ali mahala je rekla:

„Ne ide on nigdje. Ovo je njegova kuća. Mi smo njegova porodica.“

Jedna žena mu je napravila mjesto na verandi. Djeca su ga pratila u šetnji, ali Žućo je uvijek išao ispred, kao da još vodi nekoga koga samo on vidi.

Danas je sporiji. Šape jedva da podiže. Ali ponekad, kad se zora pojavi nad Tisom, on opet krene tim putem. Kraćim nego prije. Tišim.

Kao da Elmina sjenka još uvijek hoda uz njega.

Žućo nikad nije bio obučen pas vodič. Niko mu nije dao diplomu. Sam je izabrao da bude oči, kompas i brat. I kad su oči zatvorene zauvijek, Žućo nije prestao da gleda.

Nije znao reći zbogom. Pa nije ni rekao. Samo hoda. Svako jutro. Istim putem.
Jer vjernost ne umire. Samo postane tiša. Sporija. Ali ide dalje.

"Ne ide on nigdje. Ovo je njegova kuća. Mi smo njegova porodica." - to je Bosna koju volim.