Tri crvena klikera

   Nekad najveće bogatstvo ne stane u kasu. Stane u tri staklena klikera. Ovo je istinita priča o trgovcu Alenu, dječaku Harisu i načinu kako se dostojanstvo daje na veresiju.

                             

Jednog dana svratio sam u trgovinu da kupim krompir i mlijeko.

Dok sam birao, primijetih dječaka kako stoji pored gajbe sa graškom. Stajao je nepomično, gledajući u grašak kao da gleda nešto čarobno, a ne hranu.

Platio sam svoje namirnice, ali dječak se nije pomjerao. Oči su mu sjajile, ruke skrivene u džepovima. Tada začuh razgovor između trgovca, amidže Alena, i dječaka.

„Zdravo, Harise,“ reče Alen . „Kako si danas?“

„Dobar dan, amidža Alene. Dobro sam… Samo gledam grašak. Prelijep je, zar ne?“

„Jest, vala. Dobar rod ove godine. Kako je tvoja majka?“

„Malo bolje, gospodine. Počinje opet ustajati iz kreveta.“

„Drago mi je to čuti. Hoćeš li ponijeti malo graška kući?“

„Hvala, ali nemam para…“

Alen se nasmiješi:

„Možda imaš nešto drugo. Nekad ja mijenjam namirnice za klikere. Djeca donesu svoje, pa napravimo pogodbu.“

Dječak se ozari: „Imam jedan! Plavi je.“

„Plavi, a? Daj da vidim.“

Haris mu pruži mali stakleni kliker, sjajio je kao kap neba.

„Lijep, baš lijep,“ reče Alen zamišljeno. „Ali danas sam baš raspoložen za crveni. Imaš li možda takav kod kuće?“

„Možda… Moram pogledati.“

„E hajde ovako,“ reče Alen. „Ponesi ovaj grašak sad, a sljedeći put donesi crveni kliker. Dogovoreno?“

„Stvarno? Obećavam da ću ga donijeti!“

Dok sam izlazio, njegova žena mi šapnu:

„Ima još dvojica dječaka poput njega. Alen ovo radi sa svima. Nekad grašak, nekad jabuke, nekad paradajz. Uvijek ‘kupuje’ njihove klikere. Jednom boja nije prava, drugi put veličina… I tako se vraćaju. A svaki put odu kući s punom kesom.“

Izašao sam iz te trgovine sa toplinom u grudima. Mala dobrota – a tako velika.

Godine su prošle. Preselio sam se, ali nikad nisam zaboravio Alena i dječake. Jednog dana čuo sam da je Alen preselio. Njegova dženaza bila je istog dana. Otišao sam.

Pored tabuta stajala je njegova žena.

Ispred nje trojica mladića – jedan u vojnoj uniformi, dvojica u tamnim odijelima. Zagrlili su je tiho, zatim svaki prišao tabutu, šapnuo nešto i otišao brišući suze.

Kad smo joj prišli, spomenuh joj priču o grašku i klikerima. Ona klimnu, oči joj zasuzile:

„Ta trojica što ste vidjeli… to su bili dječaci. Došli su da zahvale Alenu. Rekli su mi da ih je naučio da se ne stide tražiti pomoć – i da vjeruju u dobrotu. Nikad nismo imali puno novca. Ali danas, moj Alen je najbogatiji čovjek u našem selu.“

Polako podiže njegovu ruku. Ispod nje su ležala tri staklena klikera – sva crvena.

Kao tri mala srca što još kucaju za njega.

Amidža Alen nije dijelio grašak. Dijelio je dostojanstvo. Nije kupovao klikere - kupovao je pravo da dječaci odu kući uzdignute glave, a ne pognute.
Tri crvena klikera nisu plaćena. Vraćena su. S kamatom od tri života koja su naučila šta znači biti čovjek.

Neko broji pare. Neko broji klikere. Amidža Alen je brojao osmijehe.

Pročitaj i  Pas koji nije znao reći zbogom