Bosansko Kolo i Armani Cipele: Kako je Suljo postao zvijezda u Kulturno-umjetničkom društvu Kalesija

U srcu Kalesije, gdje se život mjeri koracima do posla i mirisom svježe pečenog bureka, živio je Suljo. Čovjek veseljak, odan svojoj ruti: dva kilometra pješke do posla, dva nazad. Svaki dan, dvaput, njegova staza vodila ga je pored izloga trgovine `Obuća Mujo & Sinovi`. I svaki put, ista scena, isti uzdah, ista čežnja.

U tom izlogu, kao da su obasjane nebeskom svjetlošću, stajale su one: Armani kožne cipele. Sjajile su se, ma šta sjajile – blistale su kao pozlaćene tepsije, odražavajući sunce i Suljine snove. Cijena? Prava sitnica: 600 konvertibilnih maraka. Suljo bi zastao, obrisao balu koja bi mu krenula na usta, i s teškim srcem nastavio dalje. Dva mjeseca, 60 dana i 60 noći, samo o njima je sanjao. Čak ni jutarnji burek, nekadašnji eliksir života, više nije imao onaj stari, čarobni ukus. Sve je bilo nekako... prazno bez tih cipela.

 Od malina do Armanija: Put do stilske ikone

Ali Suljo nije bio čovjek koji odustaje. Skupio je on nekako tih 600 maraka. Kako? `Halal zarada od malina`, kako je sam volio reći, uz diskretan mig i osmijeh. I tako, jednog sunčanog dana, ponosno je ušao u `Obuću Mujo & Sinovi` i pazario ih. Nove, mirisne, sjajne da se u njima mogao obrijati bez ogledala. Pravo malo remek-djelo na njegovim nogama.

 Premijera u Domu kulture: Kolo kao modna pista

Došao je i taj petak. U Kalesiji, petak nije običan dan. Petak je dan za Dom kulture, za kolo, za pjesmu i veselje. Prilika savršena da se nove Armani cipele prošetaju. Suljo se dotjerao, namazao brkove da se sjaje kao cipele, i pravac na podij. Bio je spreman za svoj veliki debi.

Prva na redu za kolo bila je Fata. Suljo je zavrti uz taktove `Šta će mi auto, avion, kamion`, pa joj se prišapnuo, onako, momački, direktno:

"Faato, bona, jel' de ti to crvene gaće večeras nosiš?"

Fata se zacrvenjela kao paprika, iznenađena i pomalo postiđena:

"Jaa, Suljo, crvene... al' otkud ti znaš, života ti?"

Suljo se nasmijao, ponosno pokazujući prema svojim nogama:

"Vidi se, bona, refleksija u novim Armani cipelama od 600 maraka. A? Kakve su?"

Fata je otišla, a na njeno mjesto došla je Zilha. Opet kolo, opet Suljo, opet šapat:

"Zilha, matere ti, jel' bijele gaće nosiš večeras?"

Zilha je zinula, ne vjerujući svojim ušima:

"Bijele, Suljo, al' kako bolan znaš?!"

"Sve se vidi u mojim Armani, bona. 600 maraka, Zilha. A? Ko fabrika!"

 Trenutak istine i zamalo srčani zastoj

Veče se primicalo kraju, a s njim i zadnja pjesma – `Ne klepeći nanulama`. Suljo je uhvatio Mejru za ruku, spreman za posljednji ples. Međutim, usred pjesme, Sulji je lice prvo poblijedjelo, pa pocrvenjelo, pa opet poblijedjelo. Zgrabio se za srce, kao da ga je pogodila strijela:

"Mejraa, sestro slatka, Boga ti, reci da ne nosiš gaće večeras! Molim te, reci da je istina!"

Mejra se samo zagonetno nasmijala, s onim posebnim sjajem u očima:

"Ne nosim, Suljo..."

Suljo je odahnuo kao da mu je neko kuću isplatio, kao da je dobio na lotu, kao da je spasio svijet:

"Uh, zamalo me srce ne strefi... Već sam mislio da mi PUKLA cipela od 600 maraka!!!"

I tako, drage moj narode, završava se saga o Sulji i njegovim Armani cipelama. Pouka priče? Ponekad, ono što mislimo da je odraz luksuza, zapravo je samo odraz naših strahova... ili, u Suljinom slučaju, straha od oštećenja skupocjene obuće. Živio Suljo, živjele Armani cipele, i živio Bosnianux humor!

Pročitaj i  Budućnost Stiže u Živinice