KAKO SAM NOSIO PRIKAZU KUĆI

-
Ljeto 2019. Vraćao se sa svadbe u pola tri ujutro. Prečicom, pored starog groblja.
Nešto mu je sjelo na leđa. Pitalo ga samo jedno pitanje. Dva puta.
Spasio ga horoz. Na leđima su ostale modrice od pet prstiju.

Zapisano po istinitom kazivanju, ljeto 2019.

Bila je svadba kod amidžića u Donjim Vukovijama. Vratio sam se kući oko pola tri ujutro. Nisam zvao taksi. Pijan čovjek ne razmišlja - ide najkraćim putem. A najkraći je vodio pored starog  groblja.


Noć je bila vrela. August,gluho doba. Ni zrikavci se nisu čuli kad sam ušao među nišane. Samo moji koraci po suhoj zemlji.


Kod drugog reda grobova stao sam. Nešto je bilo iza mene. Nisam čuo ništa, niti sam vidio. Osjetio sam. Hladnoća mi je legla na vrat, kao tuđa ruka. Ljetna noć je u sekundi postala kasna jesen.


Krenuo sam dalje. I onda se težina udvostručila. 


Prvo kao dijete. Pa kao vreća brašna. Pa kao mrtvac. 


Nisam se okretao. Stari su govorili: ako se okreneš, gotov si,nema ti spasa.


Onda je progovorila. Glas nije bio ljudski. Bio je kao kad vjetar prođe kroz prazan bunar.


"Jesi težak?"


Grlo mi se osušilo. Znao sam pravilo. Djed mi je pričao uz ognjište: ako kažeš da si težak, poklopi te. Ako slažeš, možda pusti.


"Nisam", prošaptao sam. Glas mi je pucao.


Nastavio sam hodati. Svaki korak je bio kao da gazim kroz snijeg do pojasa. Težina je rasla. Rebra su mi pucala. Disao sam na škrge.


"Jesi težak?"


Opet isto pitanje. Hladnije. Bliže uhu.


"Nisam", ponovio sam. Više nisam bio siguran lažem li njoj ili sebi.


Tristo metara do izlaza s groblja. Hodao sam čitavu vječnost. Vrijeme se raspalo. Znoj me oblio, ali bio je leden. Srce mi je tuklo u sljepoočnicama. Mislio sam da ću pasti među nišane i ostati tu zauvijek.


Onda sam ga čuo. 


Horoz. Negdje u selu. Jedan promukao, dalek KUKURIKU.


U istom trenu težina je spala sa mene. Kao da je neko presjekao konopac. Pao sam na koljena. Nisam imao snage da se okrenem.


Samo sam čuo šapat iza sebe, pun bijesa i nemoći, kako se gubi u magli među grobovima:


"Hvala Bogu i bijeloj zori..."


Do kuće sam došao četveronoške. Mater me našla na pragu u zoru. Bila je subota. Nisam bio pijan. Bio sam trijezan od straha.


Tri dana sam ležao u groznici. Kad sam se digao, na leđima sam imao modrice. Kao od pet ljudskih prstiju.


Od tada ne idem tim putem. Ni danju. 

A 2. augusta ne izlazim iz kuće poslije akšama.


Jer sad znam: neka pitanja se ne postavljaju dva puta. I na neka se ne odgovara "nisam". 


Nekad se samo šuti i nosi svoj teret do zore. Ako dočekaš zoru.



Zapisao: 

Onaj koji je nosio, a nije smio pitati koga nosi.

Pročitaj i Zašto dva vojnika 50 godina čuvaju klupu u kasarni

Primjedbe

  1. Bosnianux9. svibnja 2026. u 23:47

    Zapisao po kazivanju rahmetli amidže, koji je ovo doživio '76. godine na istom groblju.
    Meni se ponovilo 2019. Izgleda da prikaza ne umire. Samo čeka.

    Bosanska predanja nisu bajke. To su upozorenja.

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Evo me, kući sam

-
Oženio sam se mlad. K'o što to kod nas biva. Bio sam zaljubljen, ona je bila najljepša u gradu. Mislio sam — bajka. I bila je, jedno vrijeme. A onda dođoše krediti, djeca, računi, pelene, neprospavane noći. Onaj žar se ugasio. Ostali smo zajedno "zbog djece" i zbog banke, jer kredit veže jače nego matičar. Živjeli smo k'o cimeri. Ja u dnevnoj uz daljinski, ona u kuhinji uz hladnu kahvu. Svako u svom svijetu, u istih 50 kvadrata. Ona više nije bila ona cura s početka. Nabacila je koju kilu, nije vodila računa o svom izgledu, bademantil joj postade uniforma. Stalno nešto zanovijeta — "plati struju", "treba djeci za ekskurziju", "opet ti čarape po kući". Čak mi je i njen glas počeo parati živce dok klapara u starim papučama po laminatu. Ja sam šutio. Trpio. A navečer bih gledao one glumice na TV-u — dotjerane, nasmijane, bez podočnjaka. Uzdahnuo bih za nekim drugim životom. Nju sam gledao k'o stari trosjed — tu je, neka je, navik'o s...
Više...

Majka tri kćerke

-
Udala sam se u vrlo bogatu porodicu, gdje je bilo dostupno svako moguće zadovoljstvo i komfor. Ali vrijeme me je naučilo da prava sreća ne leži u bogatstvu, nego u tome kako vrednujemo odnose i ljude oko sebe. Početak je bio kao iz bajke. Moj muž me je volio, a ja sam bila ponosna na svoju sudbinu. Međutim, dvije godine nakon braka, kada se rodila naša prva kćerka, iako sam ja bila presretna, njegov osmijeh nije bio potpun.  Tiho je rekao: “Nema veze, sljedeći put će biti sin.” Prešutjela sam to. Ali kada se dvije godine kasnije rodila i druga kćerka, razočaranje i ironija u njegovom glasu više se nisu mogli sakriti. Počeo je da me uvjerava da sam podbacila jer mu nisam rodila sina. U meni se sve lomilo, ali sam šutjela – zbog svojih kćerki. Kada sam rodila i treću djevojčicu, njegovo strpljenje je nestalo. Otvoreno je rekao da mu treba nasljednik i da mu je dosta ovakvog života. Ubrzo nas je napustio – mene i naše tri nevine djevojčice – i oženio drugu ženu. Ta noć je bila najmrač...
Više...

Halima i bivši muž

-
Slika
"Ovo je bosanska poučna priča o Halimi, njenom bivšem mužu i tome kako se dobrota uvijek vrati ..." U jednom bosanskom selu, tamo gdje se svi znaju po imenu i po mahani, živješe žena po imenu Halima. Bila je vrijedna k’o mrav. Udala se ona za trgovca platnom – hadžiju na jeziku, a škrtog u srcu da bi i iz kamena iscijedio dinar. Jedan dan donese on kući kokoš, mršavu, jedva da je za čorbe. Baci je na sto i reče osorno: "Spremi je, da ne dangubimo."  I taman kad sjedoše za sofru, kad miris pečenja zamirisa avlijom, neko zakuca na kapiju. Tak, tak, tak – tiho, k’o da se stidi i tog kucanja. Trgovac otvori. Pred njim čovjek, izderan, gladan, oči mu upale k’o da sedam dana nije zalogajio. "Allah te nagradio, gospodaru, udijeli štogod..." A trgovac? Odsječe k’o sabljom: "Nema ovdje za dangube! Mrš s kapije!" Zalupi vratima da se kuća zatresla, pa sjede nazad za sofru k’o da ništa nije bilo. Halima ga samo pogleda preko sinije. Nije povisila glas, ni...
Više...

Bijele patike

-
Slika
Ova priča govori o prokletstvu alkohola: ljubav ne trpi "sutra". Ne obećavaj ako ne misliš ispuniti. Dječije srce pamti svaku riječ.                                                  Patike koje nikad nisu stigle Bio je jednom jedan Ibro iz Kalesije. Vrijedan čovjek, majstor u firmi, komšije su ga poštovale. Ali Ibro je imao jednu mahanu – flašu. Rakija poslije posla, pa pivo kod Hasana u birtiji na ćošku, pa još jedna "samo da nazdravimo za kraj smjene". Jednog vrelog avgustovskog popodneva, njegov sinčić Damir, sedam mu godina tek, trčao je bos po avliji. Igrao se fudbala s djecom iz mahale. Stao je na razbijenu flašu što je neko bacio iza živice. Krv je šiknula po prašini. Bos, uplakan, dotrčao je materi u kuću. Majka Fatima, srce joj se sledilo, drhtavim rukama mu je previla taban krpom i zavojem što je našla. Kad se Ibro naveče dovukao kući, zatekne sina s no...
Više...

Pametni Kenan: Direktor se oznojio kad je čuo odgovore iz prvog razreda

-
Slika
Učiteljica je mislila da je Kenan previše bezobrazan za prvi razred. Direktor je mislio da je previše pametan. Nakon 6 njenih pitanja, direktor je tražio da ga prebace u peti. Razlog? Pročitajte do kraja.    Kenan: "Učiteljice, ja sam previše pametan za prvi razred! Moja sestra je u trećem, a ja sam pametniji od nje." Učiteljica, vidno iznervirana, zgrabi Kenana za ruku i odvede ga pravo u direktorovu kancelariju. Objasni direktoru cijelu situaciju. Direktor se namršti, pogleda Kenana preko naočala i reče da će mu postaviti par pitanja. Ako samo na jedno ne odgovori tačno, vraća se u prvi razred i ima da šuti ko zaliven. I učiteljica i Kenan pristanu po dogovoru. Direktor: "Koliko je 3 x 3?" Kenan: "9." Direktor: "6 x 6?" Kenan: "36." I tako unedogled. Direktor ga je rešetao pitanjima koja bi svaki trećak trebao znati. Konačno, nakon dobrih sat vremena, direktor se okrene učiteljici i kaže: — "Ja stvarno ne vidim razlog zašto ovaj ...
Više...

Štap u Sred Sofre

-
Slika
Zna š onu ,,tako su radili i naši stari "? E pa naši su stari stavili čačkalicu na sofru ,mi smo je pretvorili u toljagu. Tradicija Koju Ni Dedo Ne Pamti U jednom zabačenom bosanskom selu, tamo negdje iza sedam brda i sedam dolina, živjeli su ljudi poznati nadaleko po svojoj gostoprimljivosti. Kad god bi im stranac naišao, tretirali bi ga k'o bega. Sofra bi se prostirala od zida do zida, puna svega i svačega: pite, ćevapa, sarme, dolme, baklave, hurmašica, a obavezno i kiselo mlijeko. Ma, da ti pamet stane! Jednog dana, put nanese nekog Muju, putnika namjernika, u to selo. Seljani, čim ga ugledaše, odmah se sjatiše oko njega, a domaćini počeše iznositi jela k'o da je svadba u pitanju. Mujo, kad vidje onu gozbu, poče se smijati od sreće... ali u istom trenu, osmijeh mu se zaledi na licu. Usred sofere, između tepsija i zdjela, stajao je ogroman, debeo štap. Mujo proguta knedlu i nervozno upita: „Jarani moji, a zašto vam je ovaj štap ovdje?“ Seljani se nasmijaše i odgovoriše:...
Više...

Dvije kćerke, dvije lavice

-
Hatidža nije tražila puno od života. Voljela je da pjeva dok sprema pitu, i da ujutro, kad niko ne gleda, uzme svoj crveni bicikl i provoza se mahalom. Samo ona, vjetar i cvrkut ptica. Udala se za dobrog čovjeka,  Edina. Živjeli su mirno, daleko od mahalskih priča i ogovaranja. Maštali su o dvoje djece - sinu i kćeri. Kuća puna, a opet taman. Poslije par godina braka, dođoše i djeca. Dvije curice. Hatidža je gledala kako Edinu tuga lagano pada na oči. Želio je sina, toliko ga je želio. Molila je Boga i ona, al’ eto, nije bilo suđeno. I nju je to zaboljelo,jako,do samog srca. Al’ Edin je svoje kćeri volio više od života.  I umjesto da kuka za sudbinom, on ih podiže ko sinove koje nije dobio. Vodao ih na utakmice Slobode na Tušnju, učio ih da šutaju loptu, pričao im o životu, o poštenju, o tome da se nikad nikom ne saginju.  I tad se Hatidža zaljubi u njega još jače. U taj njegov optimizam. U to kako je od tuge napravio radost. U način na koji se nasmije pa ti ozari cijelu ...
Više...

Od domaćice do princeze

-
Slika
  Nekad davno, živjeli su Jasko i Elma. Svaki dan Jasko dođe s posla, baci se na trosjed k'o vreća krompira, upali tablet i ode u svoj svijet. YouTube, TikTok, kladionica - standardno. A Elma? Elma ti trči k'o na traci: kuhinja-špajz-mašina-sudoper, i sve vrijeme zvoca: "Ti nikad ništa! Plata nam ispari do desetog! Hoš'l bar smeće iznijet jednom u životu?!" Jaski to na jedno uho uđe, na drugo izađe. U sebi konta: "Bože dragi, šta bi od one cure što je nekad nosila štikle i imala volje za život? Sad samo šerpe i prigovori." Jedno veče, nakon što je Elma opet zagrmila da iznese ono smeće, Jasko se odvuk'o do kontejnera. Stoji on tako pod uličnom lampom, gleda u nebo i jada se: "Bože, je l' ovo kazna? Hoću li ja cijeli život provesti s ovom namrgođenom, umornom ženom? Je l' ovo vrhunac?" Kad odjednom, glas u glavi - smiren, ali autoritativan, k'o hodža na džumi: "Jasko, sine, mogu ti pomoć. Al' da ti sad preko noći uvalim ...
Više...

Show u Domu zdravlja: Kako je jedna nana 'izludila' doktora

-
Slika
Postoje dvije vrste pacijenata: oni što kažu "boli me ovdje" i pokažu prstom, i Nane. Nana dođe po potvrdu za bazen, a doktor Moljka završi na godišnjem od stresa. Ovo je zapisnik jednog pregleda koji je prerastao u ispovijed o komšijama, politici i Kardashiankama. Kad Nana krene kod doktora – priča iz Doma zdravlja! "Doktore, imate li sekundu?" Zgužvano lice s vragolastim sjajem u očima provirilo je kroz vrata. "Da, da, uđite, uđite."  Klimnu doktor glavom, očiju prikovanih za hrpu kartona na stolu. Starija gospođa, uletje u ordinaciju. "Sjedim tamo od zore," progunđa ona. "Ljudi ulaze i izlaze k'o roj skakavaca! Pola ih ni termina nema, samo se guraju. Ma, da se mene pita, ja bih im rekla svoje!" "Šta vas muči danas, gospođo?" upita doktor. "Moj komšija – onaj pijanac – kupio sebi bušilicu. Buši svaki dan k'o da ga đavo goni! I mjeri vrijeme, kunem vam se. Čeka dok ja dođem kući pa počne. Vjerovatno me gleda s p...
Više...