Priča o koferima

Nije samo novac. Ljudi odlaze iz BiH umorni od nepravde, korupcije i života bez perspektive. Ali da li je trava "tamo" stvarno zelenija? Priča o dijaspori.

Zašto se odlazi? 

Sjedim tako, pijem kafu i razmišljam o svim onim pričama koje čujem. O praznim stolicama za svadbenim stolovima. O porukama koje stižu s dalekih adresa.
Tema je teška, bolna, ali neizbježna: Zašto ljudi odlaze iz Bosne i Hercegovine? I da li je taj odlazak zaista rješenje, ili samo početak neke nove, kompleksnije priče?
Koferi puni nade, a duša puna pitanja
Nije to samo ekonomska računica, iako je ona često okidač. Nije samo plata koja je triput veća, ili mogućnost da se kupi stan bez kredita koji traje tri života.

Ljudi odlaze jer su umorni.

Umorni od nepravde koja se služi kao normalnost. Od korupcije koja je postala sistemska greška. Od nepotizma koji zatvara vrata ispred nosa svakog ko nema "štelu".
Odlaze jer žele da se njihov rad cijeni. Da se njihov trud isplati. Da se njihova djeca ne pitaju hoće li imati budućnost u zemlji u kojoj su rođeni.
Odlaze jer žele da dišu. Da žive dostojanstveno. Da imaju osjećaj da su dio sustava koji funkcionira, a ne da se bore protiv njega svakog jutra.
To je onaj osjećaj kada shvatiš da tvoja diploma vrijedi više negdje drugo. Da tvoje znanje ima cijenu van granica. Da tvoja ambicija nije kažnjiva.
To je želja za normalnošću. Za redom. Za perspektivom koja nije obojena sivim tonovima.

Život "tamo": Da li je trava zaista zelenija?

I onda odu. Preko grane, preko okeana.
Materijalno, često jeste bolje. Standard je viši, sistem uređeniji, putevi bolji, bolnice opremljenije. Nemaš osjećaj da te netko vuče za nos na svakom koraku.
Ali, da li je to sve? Da li je to definicija boljeg života?
Ima li "tamo" korupcije i štele?
Ima. Ali razlika je u tome što je "tamo" korupcija često skrivena, sofisticirana, i što sustav ima mehanizme da je sankcioniše.
Nepotizam postoji, ali rijetko kada je tako otvoren i drzak kao kod nas. Familijarno zapošljavanje? Možda, ali ne na uštrb kompetencije i ne na način da se zatvaraju vrata pred svima ostalima.

Tamo se cijeni znanje, rad i red.

Ako si dobar u svom poslu, imaš šansu. Kod nas, često, moraš biti "nečiji" da bi dobio priliku.
Cijena koju niko ne spominje
Međutim, život "tamo" donosi i svoje izazove. Jezik, kultura, mentalitet.
Osjećaj da si stranac. Da nikada nećeš biti "svoj na svome". Praznina koja ostaje za porodicom, prijateljima, za onim mirisom kafe u komšiluku, za onim specifičnim bosanskim humorom koji se ne prevodi.
Nije sve u novcu. Nije sve u uređenom sistemu.

Dio duše ostaje tamo, pod onim našim nebom.

Kulturni život dijaspore: Kratko, a zauvijek?
Oni koji su otišli, često kažu da su otišli "samo na kratko". Ali to "kratko" se pretvori u godinu, deceniju, zauvijek.
I kako onda izgleda njihov kulturni život? Pokušavaju da ga rekreiraju. Otvaraju se bosanska udruženja, organiziraju se sijela, slave se praznici, čuva se jezik.
Djeca uče bosanski, slušaju se sevdalinke, jedu se pite i ćevapi. Grade se mali mostovi sjećanja, pokušava se prenijeti dio domovine u tuđinu.

Ali, to nikada nije isto.

To je kao da pokušavaš da presadiš drvo koje je raslo na jednom tlu na neko drugo. Možda će rasti, možda će donositi plodove, ali će korijeni uvijek pamtiti prvu zemlju.
Nostalgija je stalni pratilac. Tiha sjena koja se javlja u trenucima samoće, u prazničnim danima, kada se sjetiš kako je bilo "kod kuće".
Zaključak: Između dva svijeta
Odlazak iz Bosne i Hercegovine nije jednostavna odluka. To je kompleksna priča o nadi, razočaranju, hrabrosti i čežnji.
Nema jednostavnih odgovora, niti univerzalnih rješenja. Svaka priča je individualna, svaka sudbina je posebna.

Ali jedno je sigurno: Bosna i Hercegovina ostaje u srcu, bez obzira na to koliko daleko koferi odnesu tijelo.

I dok se borimo sa realnošću "ovdje" i sanjamo o "tamo", važno je da ne zaboravimo da je naša duša, naša kultura, naš humor – ono što nas čini jedinstvenim, gdje god da se nalazimo.
I da se uvijek, ali uvijek, imamo čemu vratiti, makar u mislima i pričama.

---

I na kraju, pozdrav za sve moje Bosance i Hercegovce koji su drvo života posadili na neko drugo mjesto.

Da li se drvo primladilo? Da li raste? Da li ubirete plodove i da li su slatki kao kruške 'Jeribasme' iz djedovog voćnjaka?

Pišite u komentar. Gdje god da ste – vaša priča je važna.