Pišem iz živice. Jer me više niko ne smije vidjeti.
Znaš li one Instagram klipove gdje zlatni retriver graciozno hvata frizbi u slow motionu? E pa ugasi Instagram. Moj Šarko je ono kad bog stavi sve poene u "snagu" i nula u "finoću". Ovo je istinita priča o tome kako je jedan "sveti kolač iz neba" uništio nedjelju, piknik, moj ugled i jednu dekicu.
Znaš onu filmsku scenu: vlasnik psa u parku, sunce sija, ptice cvrkuću, pas (obavezno zlatni retriver po imenu "Cooper") leti za frizbijem, svi se smiju, sve mirno, sve fino.
E pa, to nije moj život. Moj život je **Šarko**.
Odlučim ja, budala, da ga izvedem u gradski park u nedjelju. Prva greška. Nedjelja je dan kad izlaze "ozbiljni" ljudi: trkači u patikama od 300 maraka, parovi s dekicama i sirom iz Lidla koji glume da je francuski, penzioneri što rade razgibavanje i ne žele da ih iko ometaju.
A onda mi dolazimo: ja s konopcem umjesto povodca, i Šarko – 75 kila čistog mišića, izgleda kao da ga je neko križao s teladi. Vibrira k'o trafostanica.
Krenemo fino. Ljudi šapuću: "Je li to pas ili konj?" "Treba li mu sedlo?" – da imam marku za svaku tu foru, platio bih kičmu koju mi je već uništio.
Šarko se šepuri. Radi ono visoko dizanje nogu, k'o da je na izložbi. I onda – katastrofa.
**"SVETI KOLAČ IZ NEBA. MORAM GA IMATI."**
Ja se ukopam u travu, povučem, vičem: "Šarko, ne!" Ali fizika je k'o sudbina – nemilosrdna. Pas krene 0–100 za sekundu. Ja za njim, kao da skijam na travi. Proletim pored majke s kolicima, kroz jato golubova, i ravno do frizbija.
Naravno, nije ga uhvatio u letu. Čekao je da padne, skočio kao lisica na miša – **BUM** – i razvalio ga u komade.
Studenati stali, ja zadihan, kosa u haosu, povodac u ruci.
Ali Šarko nije završio. Pogledao komade plastike, podigao jedan, i krenuo u **Zoomije**. Ako niste vidjeli doga u zoomijima – zamislite žirafu koja je popila deset kafa i pokušava breakdance.
Trčao je oko mene, ja kao majpole, vrti me u krug. Onda naglo skrene – ravno prema "romantičnoj zoni". Par na dekici, grožđe, sok, ljubav u zraku.
Šarko vidi dekicu, ne kao "privatni prostor", nego kao **"Bazu"**. Uleti, klizne kao mesnata curling kugla, razvali korpu, grožđe leti, sok se prosipa. Završava s glavom u čovjekovom krilu, guzicom na flaši.
Tip prasne u smijeh: "Dobro, eto, piknik je gotov. Lijepog konja imaš."
Ja se izvinjavam, nudim da platim grožđe, gospodine, psihičke traume. Oni samo mašu rukom, očarani drskošću mog "konja".
Vraćamo se kući. Ja blatnjav, jedna patika nestala, izgledam kao da sam se tukao s medvjedom i izgubio. Šarko se smota u gepek, uzdahne sretno, gleda me očima punim ljubavi i sira:
**"Jesi li vidio, tata? Uhvatih kolač iz neba. Nađoh čovjeka od Sira. Ja sam dobar momak."**
Ja mu šapnem: "Ti si monstrum."On samo mahne repom."
Nikad više u taj park. Možda ni u ovom gradu. Ali kad sam ga vidio kako hrče, sanjajući o letećem siru, shvatio sam – moj život je haos, ali najbolji haos na svijetu
(PS zna li iko da li hemijske čistionice skidaju sok od grožđa i sramotu s dukserice? Pitam za. prijatelj/prijateljica.)
E pa, to nije moj život. Moj život je **Šarko**.
Odlučim ja, budala, da ga izvedem u gradski park u nedjelju. Prva greška. Nedjelja je dan kad izlaze "ozbiljni" ljudi: trkači u patikama od 300 maraka, parovi s dekicama i sirom iz Lidla koji glume da je francuski, penzioneri što rade razgibavanje i ne žele da ih iko ometaju.
A onda mi dolazimo: ja s konopcem umjesto povodca, i Šarko – 75 kila čistog mišića, izgleda kao da ga je neko križao s teladi. Vibrira k'o trafostanica.
Krenemo fino. Ljudi šapuću: "Je li to pas ili konj?" "Treba li mu sedlo?" – da imam marku za svaku tu foru, platio bih kičmu koju mi je već uništio.
Šarko se šepuri. Radi ono visoko dizanje nogu, k'o da je na izložbi. I onda – katastrofa.
Frizbi
Grupa studenata igra, jedan baci disk, narandžasti krug leti kroz nebo. Šarko stane, oči mu zasijaju, iu glavi mu se upali jedina misao:**"SVETI KOLAČ IZ NEBA. MORAM GA IMATI."**
Ja se ukopam u travu, povučem, vičem: "Šarko, ne!" Ali fizika je k'o sudbina – nemilosrdna. Pas krene 0–100 za sekundu. Ja za njim, kao da skijam na travi. Proletim pored majke s kolicima, kroz jato golubova, i ravno do frizbija.
Naravno, nije ga uhvatio u letu. Čekao je da padne, skočio kao lisica na miša – **BUM** – i razvalio ga u komade.
Studenati stali, ja zadihan, kosa u haosu, povodac u ruci.
Ali Šarko nije završio. Pogledao komade plastike, podigao jedan, i krenuo u **Zoomije**. Ako niste vidjeli doga u zoomijima – zamislite žirafu koja je popila deset kafa i pokušava breakdance.
Trčao je oko mene, ja kao majpole, vrti me u krug. Onda naglo skrene – ravno prema "romantičnoj zoni". Par na dekici, grožđe, sok, ljubav u zraku.
Šarko vidi dekicu, ne kao "privatni prostor", nego kao **"Bazu"**. Uleti, klizne kao mesnata curling kugla, razvali korpu, grožđe leti, sok se prosipa. Završava s glavom u čovjekovom krilu, guzicom na flaši.
Tišina
Ja čekam galamu, tužbu, policiju. A Šarko – pogleda tipa, izdahne, i polako poliže komad sira s njegove košulje.Tip prasne u smijeh: "Dobro, eto, piknik je gotov. Lijepog konja imaš."
Ja se izvinjavam, nudim da platim grožđe, gospodine, psihičke traume. Oni samo mašu rukom, očarani drskošću mog "konja".
Vraćamo se kući. Ja blatnjav, jedna patika nestala, izgledam kao da sam se tukao s medvjedom i izgubio. Šarko se smota u gepek, uzdahne sretno, gleda me očima punim ljubavi i sira:
**"Jesi li vidio, tata? Uhvatih kolač iz neba. Nađoh čovjeka od Sira. Ja sam dobar momak."**
Ja mu šapnem: "Ti si monstrum."On samo mahne repom."
Nikad više u taj park. Možda ni u ovom gradu. Ali kad sam ga vidio kako hrče, sanjajući o letećem siru, shvatio sam – moj život je haos, ali najbolji haos na svijetu
(PS zna li iko da li hemijske čistionice skidaju sok od grožđa i sramotu s dukserice? Pitam za. prijatelj/prijateljica.)
Pročitaj i ovu urnebesnu priču:Kako sam postao "ginekolog za guštere"
Primjedbe
Objavi komentar