Naš medeni mjesec poslije trideset godina

Godine prolaze, djeca rastu, odlaze i grade svoje živote. A mi, roditelji, često ostanemo s tihom željom da ih okupimo oko stola. Ipak, život nas ponekad podsjeti da sreća ne zavisi od broja stolica, nego od toga da još uvijek imaš nekoga ko sjedi preko puta tebe – i bira te, svaki dan, iznova.

 Mnogo je godina prošlo od svadbe moje kćerke.

Sa svakom godinom, nekako smo se sve više udaljavali. Počela sam osjećati da nas je tiho prešla – nas, svoje roditelje – i izgradila život u kojem više nismo bili centralni. Jednog popodneva, osjećajući se posebno usamljeno, nazvala sam je.

Telefon je dugo zvonio prije nego što se konačno javila. "Halo?"

"Emina, mama je. Zvučiš zadihano – opet u teretani? Imaš li minutu?"

"Ma ne, perem Adnanov auto."

"Zašto ga ti pereš?"

"Pa ko bi drugi, mama? Znaš koliko košta pranje auta ovih dana."

Oklijevala sam. "Dušo, zovem da vas pozovem, tebe i Adnana, ove nedjelje. Babo i ja slavimo godišnjicu. Roštiljat ćemo, sjediti vani, biti zajedno kao porodica."

"Što slavite?" našalila se. "Još jednu sijedu dlaku?"

"Trideset godina zajedno," rekla sam tiho. "To mi se čini vrijednim slavlja."

"Žao mi je, mama. Ne možemo. Idemo na svadbu. Jedan od Dinininih prijatelja se ženi. Vi ćete imati još godišnjica. Prva svadba je samo jednom."

Progurala sam knedlu u grlu. "Šteta... baš smo se nadali..."

"I mi vama nedostajete, mama, ali ne možemo reći ne. Nemoj se ljutiti. Proslavit ćemo s vama kasnije."

"Dobro," uspjela sam reći. "Nazvat ću brata ti."

Ali i moj sin je imao planove.

Kad sam spustila slušalicu, plakala sam kao dijete.

"Šta se desilo, Fatima?" upitao je moj muž kad je došao kući.

"Ništa, Harise... Djeca ne dolaze za našu godišnjicu. A ja sam se ludo nadala da ćemo svi biti za jednim stolom."

"Ovo je naš dan," rekao je nježno. "Ne njihov."

Te noći nisam mogla spavati. Teška bol mi je pritiskala grudi. Jesam li nešto pogriješila? Odgojili smo ih, pomogli im da stanu na svoje noge, pobrinuli se da im ništa ne fali... a sada se osjećamo kao da smo im zadnja rupa na svirali.

"Oni sada imaju svoje porodice," rekao je Haris tiho, držeći me za ruku. "Ali ja sam još uvijek ovdje. I ti si još uvijek ovdje sa mnom."

Sljedećeg dana došao je kući ranije, nasmijan.

Kad djeca krenu svojim putem, ostaje ono najvažnije – ljubav koja se bira iznova.

"Je li sve u redu?" upitala sam.

Izvadio je buket. "Za tebe. Sutra idemo na jezero na cijelu sedmicu."

Mala vikendica koju je iznajmio izgledala je kao iz filma – cvijeće vani, voda široka i mirna. Sljedećeg jutra, probudila sam se i vidjela latice cvijeća razbacane po krevetu i šarene balone u uglovima. Na ogledalu je pisalo: "Sretna godišnjica, ljubavi moja."

Izašla sam van i vidjela ga kako drži korpu. Predao mi ju je sa osmijehom. Unutra je nešto tiho mjaukalo. Odmaknula sam platno – maleno narandžasto mače me pogledalo.

"Pa," nasmijao se, "da li da poželimo dobrodošlicu novom članu porodice?"

"Ovo je najbolja godišnjica u mom životu," prošaptala sam.

Tu sedmicu smo proveli kao mladenci. Samo jedna sedmica – ali uspomene za cijeli život.

Kad smo se vratili, telefoni nam nisu prestajali zvoniti.

"Mama! Zovemo bez prestanka! Telefon ti je bio isključen – brinuli smo se do ludila!" uzviknula je Emina.

"Ne brini," rekla sam smireno. "Babo i ja smijemo uzeti mali odmor, zar ne?"

"Pa... Da. Samo što se obično javite."

"Vi imate svoju porodicu o kojoj brinete," odgovorila sam nježno. "Tvoj babo i ja smo odlučili da je vrijeme da malo živimo za sebe."

"Za sebe? Mama, šta se dešava?"

"Na medenom smo mjesecu, dušo. Malo smo zauzeti."

Prošla je godina otkako je taj "medeni mjesec" počeo. Djeca sada češće zovu. Posjećuju nas. Haris je otišao u penziju. Naučili smo živjeti sa manje – i manje nam treba.

Jer na kraju, ono što je najvažnije nije koliko ljudi se okupi za tvojim stolom. Važno je da još uvijek imaš nekoga ko sjedi preko puta tebe – ko te bira, godinu za godinom.