Kažu da narod brzo zaboravlja dobro, ali još brže pamti kad mu uzmeš iz džepa. Paša Osman je digao ćupriju preko Drine i udario srebrenjak mostarine. Mrzili su ga. Onda je došao sin Ahmed-beg. I odjednom Paša postade svetac. Evo kako se pravi PR u osmansko doba.
Bilo je to, kažu stari, u vremenima kad je Drina bila široka k'o more, a preko nje se prelazilo samo ako si imao sreće da te ne odnese bujica, ili ako si imao moćnog vezira da ti sagradi ćupriju. I tako, jedan naš, da ga ne imenujemo, ali zvali su ga Paša Osman, sagradi on most. Nije to bio bilo kakav most, već prava ljepotica, kamena, čvrsta, da traje vjekovima, baš kao ona višegradska ćuprija o kojoj je pisao i sam Ivo Andrić.
I na toj ćupriji, na njenoj čuvenoj kapiji, Paša Osman, k'o Paša Osman, odmah udari mostarinu. Jedan srebrenjak, ni manje ni više, za svakog ko bi htio na drugu stranu, bilo da ide na pijacu u kasabu, bilo da nosi robu u daleke krajeve, bilo da bježi od kakve nevolje. Svaki put kad bi noga kročila na most, ruka je morala posegnuti za srebrenjakom.
Narod, naravno, poče da gunđa. "Pa dokle više?", "Zar i za prelazak preko rijeke da nam uzimaju?", "Nije nam dosta što nas carstvo dere, sad i Paša!" I tako, malo-pomalo, niko s Pašom Osmanom više ni kahvu ne pije, ni selam ne naziva. Ljudi ga zaobilaze u širokom luku, a svaki srebrenjak što mu ga daju, k'o da im je iz srca iščupan. Sjećali su se kako je most građen, kako su se radnici mučili, kako su se raja i age zajedno znojili, ali sada je samo mostarina bila u mislima, teška k'o kamenje Drine.
Dođe i taj dan, Paša Osman na samrtnoj postelji.
Pozva sina, mladog Ahmed-bega, i jedva prozbori, kao da mu se glas gubi u šumu Drine, a eho nosi kroz kamene lukove mosta:
"Sine moj, Ahmed-beže... Nisam ja bio dobar s narodom. Mrzili su me dok sam živio. Volio bih da, kad me ne bude, imaju neku lijepu riječ za mene. Možeš li ti to nekako srediti? Da mi se barem fatiha sjećaju s nekim dobrom, a ne samo s psovkama."
"Ne brini, babo," obeća Ahmed-beg, "sredit ću ja to, da ti duša rahat bude."
I tako, Paša Osman preseli na ahiret, ukopaše ga uz sve počasti, a Ahmed-beg, čim prođe dženaza, preuze most. Ali, umjesto da smanji mostarinu, Ahmed-beg je utrostruči! Tri srebrenjaka za svaki prelazak preko višegradske ćuprije! Prava pljačka, reko bi čovjek, gora od svih harača što su kroz vijekove padali na ovu čaršiju i njene hrišćane i muslimane. Svaki put kad bi neko prešao most, tri srebrenjaka bi zazvonila u Ahmed-begovoj kesi.
Od tog dana, kad god bi seljani prelazili preko mosta, uzdisali bi i odmahivali glavom. "Eh, moj Paša Osman"
Govorili bi, dok bi im pogled padao na kamene lukove, "bio si duša , pravi svetac... Čovjek iz naroda. Tražio si samo jedan srebrenjak!"
A Ahmed-beg se samo smješkao, zadovoljan što je babi ispunio želju, a sebi osigurao još bolju zaradu. Jer, kod nas je tako – tek kad dođe gore, sjetimo se da ono prije i nije bilo tako loše, baš kao što se i za most pričalo, pa se zaboravilo ko ga je gradio, a ko ga je naplaćivao.
Pouka: Ponekad, da bi cijenio ono što si imao, moraš dobiti nešto mnogo gore. Ili, kako bi naš narod rekao:
"Dok ne vidiš goreg, ne znaš šta je dobro."
Poenta:
Ahmed-beg nije bio lopov. Bio je marketinški genije. Nije popravio babin ugled - samo je spustio ljestvicu. Paša Osman sa jednim srebrenjakom odjednom postade "duša od čovjeka".
Pouka? Ponekad, da bi cijenio ono što si imao, moraš dobiti nešto mnogo gore. Ili, kako bi naš narod rekao:
"Dok ne vidiš goreg, ne znaš šta je dobro."
Pročitaj i Štap u Sred Sofre
Dobra priča
OdgovoriIzbriši